Nisam patetičar, ne volim od sebe da pravim žrtvu i ne volim dramu. Makar ne onu dramu koja se tiče mene, logično J S tim u vezi, sve ovo što ću u nastavku napisati nema za cilj da HIV pozitivne ljude predstavi kao žrtve već da oslika tačnu sliku jedne strane života svih nas.
Prvi šok je saznanje HIV statusa – potrebno je određeno vrijeme da se ta nova, neočekivana informacija procesuira. Nakon toga ide faza prihvatanja koja može biti još duža od one prethodne. Otkrivanje svog HIV statusa, pa čak i najbližim ljudima, u našoj sredini je veoma teško i stresno, međutim, taj korak uglavnom donosi dugo traženi mir i spokoj o kojem sam pisao u prethodnom tekstu. E sada, šta dolazi nakon toga? Saznao sam za svoj status, procesuirao sam tu informaciju, prihvatio, podijelio je sa najbližim ljudima. Koji je sljedeći korak? Na kraju svakog koraka pomislio bih „Uh, dobro je, najteži dio posla sam završio“, međutim, ubrzo nakog toga bih ukapirao da je naredni korak još teži.
Nakon prihvatanja svog statusa, sebe sam označio kao emotivno nedostupnu osobu. Bio sam ubijeđen u to da mi je HIV status bio znak da treba da ostanem sam i da život u vezi ili braku nije za mene. Istinski sam u to vjerovao, ali razlog tome je bio sebične prirode. Lakše mi je bilo da prihvatim takav scenario nego da makar pomislim na to da treba da izađem na sastanak sa momkom ili djevojkom i da treba da im saopštim svoj HIV status. Pomisao na to me je užasavala. Zamišljao sam bezlična lica koja se užasavaju mojih riječi i sa gađenjem me pozdravljaju. Zamišljao sam torturu koju sam u tom hipotetičkom svijetu proživljavao jer bi ta osoba prenijela moju tajnu drugim ljudima i to bi ubrzo postala javna tajna. Zamišljao sam brigu, nervozu i stres svojih roditelja kojima ne bih mogao da objasnim da je u pitanju samo virus i da se ne razlikujem puno od majke koja je dijabetičar. Iz ovih razloga sam bio apsolutno ubijeđen da ne postoji šansa da budem u emotivnoj vezi, makar ne u vezi sa HIV negativnom osobom. Ta priča je bila naučna fantastika za mene.
Međutim, kao što to inače biva, tako je i meni život pokazao da je imao malo drugačije planove za mene. Preko popularne aplikacije za sastanke za LGBT populaciju, upoznao sam se sa momkom za kojeg sam nakon prve sekunde upoznavanja pomislio „Mogao bi da se zaljubiš u ovoga“. Zamalo da dođe do toga, ali doći ću i do tog dijela. Visok (opet malo niži od mene) i prelijepo građen momak je sjedao preko puta mene, pričali smo o svakakvim temama, smijali se, šalili se, zabavljali, jeli preukusnu hranu i pili pivo (znam, ne zvuči baš kao gej piće, ali šta je tu je). On je bio zainteresovan za vezu, nisu ga zanimala „povremena, diskretna viđanja“, već nešto smislenije, što je meni po prvi put imalo smisla. Nikada ranije nisam uopšte razmišljao o tome da budem u vezi sa momkom. Ali slušajući njega, pomislio sam „Zašto ja ne bih imao ono što imaju moji drugovi i drugarice?“. Trudio sam se da ostanem zagonetan jer nisam želio da primijeti koliko mi se ta njegova ideja, tj. želja sviđala. Koliko je i meni prijalo njegovo društvo, toliko je i on bio očaran mojim pričama, šalama, držanjem i ponašanjem.
Kada sam došao kući nakon sastanka, nisam mogao da skinem osmjeh sa lica jer sam konačno imao šansu da možda i ja doživim pravu, istinsku vezu i emociju. Međutim, ta ushićenost je kratko trajala jer me je stvarnost udarila u glavu kada je došlo vrijeme da popijem jednu tabletu lijeka Isentress. Nema potrebe da napominjem kakve su me misli spopale i šta me je opteretilo u tom trenutku. Takođe, glupo je reći da te noći nisam mogao da spavam, ali ne iz razloga koji vam padaju na pamet. Već prosto iz razloga jer sam smišljao govor tokom kojeg ću ovom momku reći da sam HIV pozitivan. Govor mora biti savršen, nema prostora za grešku i za neku nejasno izrečenu riječ ili frazu. Sve mora biti na mjestu, i onda je sve ostalo na njemu. Odluka je pala, samo treba da sačekam naredni sastanak i pogodan trenutak. Te večeri sam zaspao nasmijan i pod tremom.
Ne želim da kopiram američke serije i da završavam priču kada postaje najuzbudljivije, ali čekaju me druge obaveze, tako da vas ostavljam da napravite moguće scenarije onoga šta se desilo kasnije, a ja obećavam da ću vam ubrzo dati nastavak ove priče.
Ljubi vas i voli vaš emotivno (ne)dostupan Don Kihot!
