Nakon male pauze, Don Kihot ponovo kreće u avanturu – avanturu pisanja. Vaš Don Kihot je vječiti učenik i ne prestaje sa učenjem i željom za napredovanjem, pa je samim tim pisanje zanemario na kratko. Međutim, uz svog Sanča Pansu, uspijeva da organizuje vrijeme na bolji način pa se vraća pisanju. Sanča Pansu ćete upoznati drugom prilikom.
Mjesec april me uvijek rastuži i razveseli u isto vrijeme. Upravo gledam kroz balkonska vrata – oblaci, kiša, grmljavina, vjetar. Pitam se je li zima završila ili tek dolazi. Ja sam „zimski dječak“, ali moram da priznam da mi nedostaje ljeto i ljepše vrijeme. Mjesec april i ovakvo aprilsko vrijeme me sada uvijek podsjeti na april 2020. godine, kada sam najboljim drugovima rekao da sam HIV pozitivan.
Prokleta stigma. Prokleto neznanje. Prokleta diskriminacija. Tu aprilsku noć sam proveo sa najboljim drugovima ispijajući viski-kolu (da, Don Kihot voli viski), i u jednom trenutku smo pomenuli zemlju iz koje sam bio deportovan osam mjeseci ranije (drugovi u tom trenutku i dalje nisu znali tačan razlog), i te sekunde se u meni probudila želja da im kažem istinu. Iskren da budem, ne mogu se tačno sjetiti svojih riječi i načina na koji sam to rekao zbog suza koje su tih minuta lile niz moj obraz kao da ih je neko munjevitom brzinom tjerao iz očiju. Sjećam se da mi je srce udaralo kao ludo i da nisam mogao glas da obuzdam i da smirim drhatnje. Sjećam se da sam razmišljao kako nije fer što se tako osjećam; nije fer što prolazim kroz to; nije fer što osam mjeseci to niko nije znao osim moje sestre; nije fer što svojim prijateljima to ne mogu reći na isti način kao što bih im rekao da imam neku drugu hroničnu dijazgnozu. Ostala stanja su u redu, ali ovo nije. Ovo je sramotno, i izgovaranje riječi „Ja sam HIV pozitivan“ tjera osobu da se osjeća kako sam se ja osjećao u tom trenutku. Prosto nije fer. Osjećanja su bila takva, ali se konkretnih riječi ne sjećam.
Nakon toga je uslijedila tišina od nekoliko sekundi iako je meni djelovalo da su prošli sati. Vidio sam ogromnu zabrinutost kao i zbunjenost na licima svojih prijatelja. Imali su veliki broj pitanja a nisu znali kako da me pitaju. Dopustio sam im da me pitaju baš sve što žele jer ako u nečemu uživam poslednje skoro tri godine, to je informisanje i edukacija ljudi o HIV virusu i o lažnim i netačnim informacijama koje se mogu pronaći i čuti na svakom koraku. Sjećam se šoka svojih prijatelja kada sam im objasnio da, iako sam HIV pozitivan, mogu da živim sasvim normalan i dug život. Kao i veliki broj ljudi, tako su i oni bili ubijeđeni da se HIV virus jednači sa nečim što je smrtonosno. Prokleta stigma.
Takođe, sjećam se olakšanja koje sam osjetio te večeri kada sam legao u krevet. U tom trenutku je sve djelovalo rješivo, moguće, pozitivno i realno. Te večeri sam zadao prvi veliki udarac napadima panike – osjetio sam kako se guše i gube u magli moje podsvijesti. Sjećam se da sam zaspao nasmijan, a probudio se mamuran ali moram da priznam da mi je to najmiliji mamurluk do sada.
Suvišno je reći da su mi prijatelji pružili ogromnu podršku, i na tome sam im neizmjerno zahvalan. Ono što me još više raduje jeste što sam makar kod njih uspio da promijenim pogled i razumjevanje ovog virusa.
Ukoliko ovo neko čita ko je HIV pozitivan a ko u isto vrijeme nikome nije rekao svoj status, obećavam da će stvari krenuti boljim i ljepšim tokom onog trenutka kada se nekome povjeriš. Sjedni sa osobom kojoj vjeruješ i izbaci iz sebe sve to što određeno vrijeme čuvaš. Ukoliko nemaš u svom okruženju takvu osobu, Don Kihot je tu za tebe. Kontaktiraj Fondaciju za HIV u Podgorici, i oni će te uputiti njemu. To će biti i njemu, a i meni zadovoljstvo!
Don Kihot
