Zbog čestih borbi sa napadima panike nisam imao priliku da se fokusiram na svoj status i da procesuiram sve šta mi se desilo. Napadi su nailazili jedan za drugim, tako da je bilo dana i sedmica kada nisam ni pomišljao na činjenicu da sam HIV pozitivan, već samo na to kako da se izborim sa panikom. Kako sam iz te borbe izašao kao pobjednik, druga pitanja su počela da me muče: Da li treba za svoj status da kažem roditeljima? Šta da radim sa društvom, da li sa njima da podijelim tu tajnu? Da li možda treba da objavim to na svom Instagram profilu? Pritisak je postojao sa svih strana, a ja nisam imao predstavu kako da se uhvatim u koštac sa njim.
Ukoliko neko od vas prolazi kroz sličnu fazu, prvo i osnovno što imam da vam kažem jeste da ne brinete i da ne tjerate sebe da radite nešto ne osjećate da treba. Na raznim sajtovima i magazinima možete pročitati spisak stvari koje treba da uradite i koje će vam pomoći. Međutim, rijetki su izvori koji kažu da nema pravila, da svako treba da sluša svoje tijelo i svoj um i da prihvata stvari na onaj način i onom brzinom kojom osjeća da treba. Ukratko ću vam opisati svoje iskustvo koje se tiče ovih pitanja.
Tokom prvih deset mjeseci jedino mi je rođena sestra znala za HIV status. Odlučio sam da ne kažem roditeljima (i dalje ne znaju), i ne kajem se zbog te odluke. Ovo je možda suprotno onome što možete naći na internetu, međutim, poznajem svoje roditelje. To su ljudi „starog kova“ kojima bi se teško moglo objasniti da mi dani nisu odbrojani, pa samim tim želim njih da poštedim nervoze, stresa i bespotrebne brige. Taj period od deset mjeseci mi je poslužio da upoznam novog sebe, da pročitam što više knjiga o životu sa HIV-om, da se naviknem na tu činjenicu i na kraju, da prihvatim i da ne osuđujem samog sebe. Zapamtite da ne možemo očekivati da nas drugi ljudi ne osuđuju ako mi sami sebe ne prihvatimo ovakvim kakvi jesmo. Tokom tog perioda mi je neizmjerno pomogla sestra, kao i osoblje iz Savjetovališta za HIV iz Podgorice, kao i sama Fondacija za HIV i virusne hepatitise. Nakon skoro godinu dana odlučio sam da podijelim svoju priču sa društvom, ali to zaslužuje poseban tekst, pa ćete morati malo
da sačekate kako biste saznali kako je prošla ta noć.
Ako upravo ti koji ovo čitaš nemaš makar jednu osobu sa kojom možeš da podijeliš svoju priču i svoj status, nemoj da odustaješ. Nemoj da ignorišeš svoj status, i što je još bitnije, nemoj da prekidaš terapiju misleći da će virus nestati ukoliko prestaneš da razmišljaš o njemu i ukoliko se riješiš onih „magičnih šarenih pilula“. Neće nestati, već će upravo on izaći iz tvoje priče kao pobjednik. Međutim, ti si vlasnik svog života, svojih priča i svojih iskustava. Ti si taj koji treba da ih kontroliše, priča i prepričava a ne tamo neki virus. On je gost u tvom tijelu, pa samim tim ti treba njega da kontrolišeš, a ne on tebe. Za kraj ću ti ostaviti ovaj savjet: ukoliko želiš da dobiješ osobu za razgovor od povjerenja, nekog ko će te uvijek saslušati i nekog ko je prošao kroz sve ono kroz šta ti prolaziš, obrati se Fondaciji za HIV i ti divni ljudi će ti pružiti individualnu podršku. Takođe, možeš i da tražiš da popričaš sa Don Kihotom, i on će ti vrlo rado pomoći J
Čuvajte se, i ako ste u prilici, pravac na plažu.
Vaš Don Kihot.
