Na redu je jedan manje stresan i emotivniji tekst, ali više informativan. Prije nekoliko sedmica mi je prijatelj iz inostranstva rekao da saznanje da je neko HIV pozitivan ne treba da bude šokantno jer postoji odgovarajuća terapija kojom se sve može relativno brzo regulisati, i da nema potrebe za sažaljevanjem i šokiranjem. Da li je u pravu? Na sreću – jeste, a i nažalost – nije. Kao i u svemu, svijet je podijeljen i u ovoj kategoriji, pa ako pogledamo statistiku, primijetićemo da HIV/AIDS nema iste brojke u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju, odnosno u nerazvijenim.
2000. godine je HIV/AIDS bio deveti najbrojniji uzrok smrti na svijetu sa 1.56 miliona umrlih, dok se 2019. godine statistika dosta popravila i tada je HIV/AIDS pao na 14. mjesto sa manje od 900,000 preminulih. Na grafikonu se vidi da su uzroci poput kardiovaskularnih bolesti, kanceri, dijabetes, bolesti jetre i bubrega, kao i vožnja u saobraćaju bili daleko smrtonosniji od virusa HIV.
Međutim, kada sam krenuo malo dublje da ispitujem HIV/AIDS brojke iz 2019. godine, jedan podatak je počeo da mi „bode oči“. Od ukupnog broja preminulih iz 2019. godine, čak 80% njih je živjelo na području Afrike kao i drugih manje razvijenih zemalja Južne Amerike i Azije. Nedostupnost terapije, manjak seksualnog obrazovanja, kontraceptivna sredstva kao tabu tema i religija su samo neki od razloga zbog kojih su brojevi u ovim djelovima svijeta visoki. Kada se na to doda i ekstremna nemaština, manjak čiste vode i osnovnih uslova za život, postaje nam jasnije zašto se baš ovi regioni suočavaju sa ovakvim ciframa.
Kako bih to slikovitije prikazao, navešću nekoliko zemalja sa najvećim brojem preminulih od HIV/AIDS u nerazvijenim zemljama u 2019. godini:
- Nigerija: 82,270
- Republika Mozambik: 66,304
- Kenija: 51,135
- Indija: 46,298
- Tanzanija: 27,125
Sa druge strane, broj preminulih u zemljama Evrope u 2019. godini od HIV/AIDS je više od pet puta manji nego broj preminulih u samo ovih pet navedenih zemalja ukupno.
Poenta ovog teksta nije da se čitaoci „bace u trans“ zbog svih ovih brojeva (iako smo svakodnevno već više od dvije godine izloženi raznim statističkim podacima), već da se zapitamo zašto su u 21. vijeku brojke i dalje ovakve u zemljama trećeg svijeta i na koji način možemo da pomognemo. Svako od nas može i treba da pomogne iako svi često pomislimo kako su to „neke tamo zemlje“ i „kako možemo mi da pomognemo nekome ko je toliko udaljen“. E pa dragi moji, krajem ljeta ću vam dati malo više informacija o akciji koju ću započeti, pa možemo svi zajedno da pomognemo kako ljudima u našem okruženju, tako i ljudima na malo daljim destinacijama.
Ova statistika me je navela da se osjećam privilegovanim jer živim u regionu svijeta gdje je terapija za HIV dostupna, besplatna i prati zapadnu medicinu u koraku. Osoblje koje radi u Savjetovalištu u Podgorici je uvijek raspoloženo da pomogne, posavjetuje i popriča sa pacijentima. Sve je to veoma bitno u samom procesu prihvatanja virusa i svog statusa, međutim, teško je ne pomisliti na onaj drugi dio planete koji nema ni 5% od ovoga što sam naveo. Samim tim, mogu reći da izjava mog prijatelja iz inostranstva može biti tačna u ovom dijelu svijeta, ali veoma pogrešna u drugom. Razmislite malo o tome, pa kad se svi fino iskupamo, osunčamo i odmorimo preko ljeta, da krenemo sa akcijom.
Don Kihot
