Dobro sam. Bolje sam. Prošla su tri mjeseca od svog sada već čuvenog povratka kući. Činilo
se kako sve dolazi na svoje mjesto; činilo se kako sam se izborio uspješno sa svim
informacijama koje sam dobio tokom prethodna tri mjeseca; činilo se da sam fizički, a prije
svega psihički, spreman da nastavim da živim. Činilo se.
Pluća su mi se maksimalno oporavila, imunitet mi je na zavidnom nivou, testovi su pokazali
da se broj kopija virusa značajno smanjio i da će virus brzo biti nedektovan. Kako bih
nagradio sebe za te „podvige“, pošao sam sa drugovima na Durmitor a to je jedino mjesto u
zemlji gdje uspijevam da nađem apsolutni mir, da se stopim sa prirodom i da postanemo
jedno. Živim na moru, ali sebe smatram kompletno zimskom osobom. More bih prodao za
planinu, snijeg i skijanje bez razmišljanja (znam da će momak da mi negoduje zbog ove
rečenice). Svi su bili izgledi da će to biti savršeni vikend sa društvom, bez priča o poslu,
obavezama i brigama. I naravno bez priče o virusu s obzirom da čak ni oni još uvijek nisu
znali da sam HIV pozitivan. U tom trenutku, bilo mi je nezamislivo da im to povjerim.
Primjećujem da skrećem sa teme.
Dok smo prilazili Žabljaku, sjećam se kako sam gledao na vrhove Durmitora, na Bobotov kuk
– usamljeni, nijemi, napušteni džin. Novembarski je dan, čeka se zimska sezona, pa samim
tim još uvijek nema ljudi koji bi poplavili podnožje planine u roku od jednog dana. Kako se
udaljavamo, tako imam utisak da se vrh Durmitora okreće za mnom, da pokušava nešto da
mi kaže, ali prije nego što sam uspio da čujem šta, izgubio sam džina iz vidokruga. Nema
veze, popričaćemo za mjesec dana, kada se na skijama budem spuštao njegovim stazama.
Oči u oči. Ponovo skrećem sa teme čitaoče, ali obećavam da ću se sada skoncentrisati.
Činilo se da se sve vratilo u normalu i da je ispred mene vikend koji će se pamtiti. Međutim,
zašto se nisam tako osjećao? Zašto nisam osjećao mir i spokoj? Ušli smo u kuću i smjestili se,
spremni za žurku, ali ja sam se osjećao kao da su mi sati i dani odbrojani. Svaki mišić i svaki
dio dijela je počeo da se trese. Nije bilo uočljivo, ali unutrašnjost tijela je željelo da
eksplodira. Poželio sam da vrištim, da trčim, da zaspim, ali bojao sam se ako zaspim da se
neću probuditi. Srce mi je udaralo tako jako da su drugovi mogli da čuju otkucaje, grudi su
me boljele. Dok pišem ovo srce mi ponovo udara jače jer, čitaoče, nikada ovo nisam
podijelio sa osobom koju ne znam. Izmišljenim razlogom sam pošao u sobu kako bih malo
zaspao, međutim, ništa od toga. Pritisak u glavi nije popuštao, dok mi se na grudi zakačila
aždaja sa nevidljivim plaštom, zarila kandže i tako zatvorila protok kiseonika. Pokušavam da
je odgurnem, da je na silu sklonim sa grudi ali je uporna. Kako ja pokušavam da se izborim,
tako ona jače stisne. Ali je ne vidim, ne pokazuje lice, ne postoji. Dok ona sa jedne strane
napada, osjećam kako mi je čelo mokro. Čelo, kosa, lice, grudi, stomak, leđa. Znoj izbija iz
svih mogućih pora. Čujem muziku sa donjeg sprata, i sve što želim u tom trenutku jeste da
budem sa drugovima i da se provodim. Ali kako da pobijedim ove nevidljive sile? Kako
pobijediti nešto što ne postoji? Uspio sam da ustanem nakon nekoliko minuta (meni su ti
minuti tada ličili na sate), izašao sam, i brzim koracima krenuo da kružim oko kuće. Nakon
dva kruga sam primjetio kako pritisak u glavi popušta i kako se vodeni demon koji mi je
obuzeo tijelo povlači. Nakon četvrtog kruga je i aždaja popustila kandže sa grudi i počela da
se povlači pa sam samim tim uspostavio normalno disanje. Pobijedio sam. Za svaki slučaj
sam se odlučio za dva dodatna kruga oko kuće kako bih bio siguran da se gosti neće vratiti. I
nisu. Makar ne te večeri.
Sve što sam želio jeste da uđem u kuću i da kažem društvu da sam HIV pozitivan. Da im
kažem da sam gej. Međutim, ostavio sam to za neku drugu priliku, i pridružio sam im se i
žurka je mogla da počne. Najbolnija i najteža žurka u mom životu.
Uslijedio je povratak kući. Ponovo prolazimo pored Durmitora, okrećem glavu desno i
pomišljam kako smo i on i ja usamljeni, nijemi i napušteni džinovi. Izvinjavam mu se što sam
ranije njega tako nazvao, kad sam u stvari ja taj džin. Istina, nisam bio ni usamljen, ni nijem
ni napušten, ali tako se svaki dio mog tijela osjećao. Oprostio sam se od svog nepomičnog
prijatelja i obećao mu da ćemo se družiti ponovo čim se okiti snijegom, što sam kasnije i
ispunio.
Šta mi se to desilo? Da li je ovo neka posljedica virusa? Da li sam preživio infarkt? Umirem li?
Nisam imao nijedan odgovor, a pitanja su se samo gomilala.
Bez brige čitaoče. Nije to bila posljedica virusa. Nisam doživio infarkt, i ne umirem. Aždaja i
vodeni demon su se u još nekoliko navrata vraćali, ali svaki put je ta posjeta trajala kraće od
one prethodne i svaki put sam ih pobjeđivao brže. Samo što sam prestao da ih zovem tako,
aždaja i vodeni demon, već napadi panike. Precijenio sam svoje tijelo i svoj mozak. Pomislio
sam da sve ono što mi se izdešavalo u tom periodu može da prođe bez ikakve reakcije tijela.
Kako sam samo pogriješio.
Čitaoče, ako te nekada posjete ovi gosti, ne pomišljaj da nema izlaza i da su ti dani
odbrojani. Dobro si, živ si, zdrav si, ali nisi svemoguć. Tijelo mora da odreaguje na stresne
periode naših života, ali ono što je bitno jeste da nađeš način na koji ćeš se izboriti sa tim
napadima. Meni je pomogla fizička aktivnost, i dalje pomaže, pa pokušaj i ti. Predaj se
muzici, čitanju, slikanju, druženju. Predaj se putovanjima, moru, planini. Ali nemoj da se
predaješ. Pričaj sa prijateljima, roditeljima, braćom i sestrama, i nemoj predugo da čekaš da
nekome kažeš za svoj potencijalni HIV status. Smatram da sam ja tu pogriješio, ali upravo ti
možeš da učiš na mojim greškama. Pričaj sa morem, planinama, rijekama i jezerima. Ali
nemoj da se predaješ.
Čitaoče, nakon dugo vremena sam proživio ovu scenu sada sa tobom. Upravo me društvo
čeka ispred kuće, mislim da se sprema još jedna žurka, ljetnja žurka, međutim ovog puta
znam da neće biti nepozvanih gostiju. Ovog puta znam da sam dobro i da sam zdrav.
Durmitore izvini, ali više nisam ni usamljen, ni nijem, ni napušten.
Vaš Don Kihot
