Smrtonosno. Neizlječivo. Sramotno. Društvo u Crnoj Gori upravo sa ovim terminima
najčešće opisuje HIV i AIDS (sidu) ne sluteći kakav eho te riječi mogu stvoriti u ušima
inficiranih ljudi, i ne sluteći da baš njihov prijatelj, kolega ili član porodice boluje od virusa.
Pa da krenemo iz početka.
Smrtonosno? Može biti ukoliko se ne otkrije na vrijeme, i ukoliko osoba ne pokaže čvrst
karakter i volju za životom. Medicina u polju HIV-a, odnosno virusa humane
imunodeficijencije je toliko napredovala da, iako vakcina još uvijek nije otkrivena, postoji
terapija koja omogućava dugi životni vijek svakoj inficiranoj osobi. Terapija se stručno naziva
antiretrovirusna terapija koja sprečava razmnožavanje virusa i onemogućava mu da se
umnožava. Zbog toga postoji određena količina virusa koja je smještena u limfnom tkivu
svuda gdje ima limfatičnog tkiva, ali terapija ne dozvoljava virusu da se razmnožava i onda
ga nema u dovoljnoj koncentraciji da bi se prenio na drugu osobu ili da napravi štetu samom
nosiocu virusa.
Neizlječivo? Postoje nalazi koji dokazuju da su osobe koje su bile duboko u AIDS stadijumu
dovele nivo HIV ćelija u krvi na 0 upotrebom odgovarajuće terapije. Tako da virus, kao i sida,
nije neizlječiv. Imperativ je biti iskren prema sebi, realan, i ako vjerujemo da postoji makar
mala mogućnost da smo „zakačili“ virus, u obavezi smo da se testiramo, kako prema sebi
tako i prema ljudima do kojih nam je stalo.
Sramotno? Veliko i glasno NE! Da li treba da bude sramota ljude koji boluju od visokog
krvnog pritiska? Šta da radimo sa dijabetičarima? Valjda i njih treba da bude sram zbog
nedovoljnog lučenja i djelovanja insulina, je li tako? Treba li uopšte da pominjem pušače koji
zbog nesnosnog unosa nikotina boluju od tumora pluća koji je, ustvari, teško i najčešće
neizlječiv. Da li i njih treba da bude sramota zbog bolesti? Ponovo, veliko i glasno NE!
Međutim, stigma u društvu je takva da su upravo ove bolesti „prihvatljive“ i da se osobe
koje boluju od njih sažaljevaju, dok se osobe inficirane HIV-om osuđuju, i upravo tu se treba
tražiti razlog zbog kojeg ljudi svoj HIV pozitivni status uglavnom čuvaju u tajnosti.
Ovaj post posvećujem svim ljudima koji su prošli ili prolaze kroz sve ono kroz šta sam ja
prošao prije skoro tri godine. U životu ništa nije crno i bijelo, već postoje i nijanse plave,
crvene, zelene, žute i svake druge boje. Upravo u tim nijansama tražimo smisao i svrhu
života, i one predstavljaju svaku sferu naših života. Kada naučimo da prepoznamo te nijanse,
i da upravo njima obojimo našu svakodnevicu život postaje ljepši i podnošljiviji, i istog
trenutka nam prestane smetati činjenica da dnevno treba da popijemo jednu plavu i dvije
roze tablete. Vidite, čak su i one obojane!
Don Kihot
